Kroz objektiv
...portreti, moda, akt fotografija, koja je svrha svega toga!? Jedno je sigurno, sve je to produkt današnjeg neobuzdanog pogleda na svijet oko nas, neutažena žeđ za nedostižnim ciljevima koje nam nameću mediji, prikaz i eksponiranje na najvjerniji način, putem najstarijeg medija...fotografije! Zašto se fotografija kao takva uopće nastanila među nama, te zašto smo dopustili da kreira stil života svojom propagandom!? Duboko u našoj podsvijesti je čežnja za savršenstvom koje smo susreli ili je samo naslutili na nekoj od fotografija koje su prošle kroz naš život...možda je to i moj pogled na svijet ili samo želja za trenutkom zaustavljenim u vječnosti...
Posjetite Galeriju portreta Zvonimira Kušeca 1, 2.
Zvonimir Kušec rođen je 9. rujna 1979.godine. U fotografiju se zaljubio još kao osnovnoškolac i zato je upisao srednju školu fotografije u Zagrebu. Uz teorijsku nastavu kroz rad u onoj praktičnoj, upoznao je fotografa Miju Vesovića koji ga je uveo u svijet modne fotografije čime se i danas bavi.
Posebno ga privlači modna fotografija. Danas radi u Art Studiju gdje sa Robertom Balaškom primjenjuje jednu vrstu modne fotografije i na vjenčanja.
Možete li nam reći kako ste počeli?
Nikada me nije zanimala ona klasična fotografija, rad u klasičnom foto studiju, ono fotografiranje ljudi za osobnu te razvijanje slika. Na praksi u školi, u jednom takvom studiju Fotokemika, upoznao sam Miju Vesovića i prvi pravi dodir sa fotografijom imao sam kao njegov asistent na snimanju booka za jednu manekenku. Poslije sam s njim odlazio na snimanja, na razna modna događanja i snimanja modela. Tako sam razvio posebno zanimanje za modnu fotografiju čime se i danas bavim.
Koliko ste o fotografiji naučili u školi?
Naučio sam teoriju, ali nisam naučio izražavanje. Radio sam na sebi, odlazio na posebne seminare i tečajeve. Gledao sam radove drugih fotografa, počeo sa , kopiranjem njihovih radova. Poslije sam probao sam i pokušao izaći iz tih granica.
Radite fotografije za časopise, da li tada imate potpunu slobodu ili ipak postoje ograničenja?
Ovisi što radim. Kada sam radio za magazin Exclusive gdje sam bio urednik fotografije, radili smo intervjue sa poznatim modelima i javnim osobama. Uvijek postoji zadana tema, ali na meni je izbor mjesta snimanja i mnogih drugih stvari. Tako sam za intervju sa Monikom Kravić fotografije napravio na ranžirnom kolodvoru.
Zanimljivije mi je osobu snimati u nekom prostoru, a ne u studiju kao i kod ovih fotografija. Naša simpatična Monika Kravić žurila je na svoje trbušne plesove te inzistirala da snimamo samo u studiju zbog vrlo malo vremena što smo imali za snimanje.
Drugačije je kod naručenih modnih fotografija (modni editorial).
To su fotografije koje služe za prezentaciju nove kolekcije odjeće. Tada postoji tim od nekoliko ljudi, od stilista, vizažista, itd. Takva snimanja zahtijevaju timski rad, traju danima i to je serija fotografija. Ona su dogovorena i isplanirana.
Da li je bitno da fotograf uspostavi odnos s ljudima koje snima i kako vi to postižete?
Mislim da je to jako bitno. Mora postojati odnos sa modelom, komunikacija. Prije svakog snimanja želim upoznati osobu koju fotografiram jer na taj način ona ima povjerenja u mene. Tada se model osjeća opušteno i otkriva mi svoje drugo lice.
Ovu fotografiju Ines Preindl snimio sam u vrlo malom prostoru gdje nisam imao previše izbora, te sam odabrao ovu staklenu pozadinu. Kako bi dobio svjetlosni efekt, dodao sam svjetlo iza pozadine.
Koliko se u modnoj fotografiji koristi retuširanje i zašto?
Puno se koristi zbog modela i zbog fotografije same. Tehnologijom se sve može napraviti, možete izbrisati točkicu sa lica, zategnuti lice. Ali ne možete lošu fotografiju napraviti dobrom.
Planirate li svaku fotografiju ili jednostavno dođete i snimite?
Dobra priprema potrebna je za svaku fotografiju. Još više ako je riječ o analognom fotoaparatu. Nadodao bih da hrpu prekrasnih fotografija nastanu bez velikih priprema, čisto spontano, u trenutku inspiracije.
Koje su prednosti analognog fotoaparata?
Prednosti filma vide se u bojama i kontrastima na samoj fotografiji. Vi možete vidjeti toplinu u prirodnoj analognoj fotografiji. Ali isto tako film je skuplji i sam razvoj fotografija je skuplji.
Preferirate li vi digitalnu tehnologiju?
Tehnologiju da. Mislim da digitalna fotografija bez Photoshopa nije fotografija, ali opet treba se koristiti umjereno. Za razliku od analogne, digitalna fotografija je plastična, nema oštrine kao na filmu. Preferiram upotrebu i jedne i druge, ovisno o snimanju i onome što snimam.
Ima li svaka fotografija svoju priču?
Naravno da ima i to je sigurno dio fotografije. Mislim teško mi je to objasniti. Bilo da je to starica ili neki model. Nije bitno. Iza svakog pogleda, izraza lica stoji priča. Katkad je to samo rečenica, šala, katkad bijes ili veselje.
Fotoaparat danas ima svatko, mislite li da ga i bilo tko može koristiti?
Danas su fotoaparati postali jeftini, pa čak i digitalni i svatko ih može imati. Isto tako i svatko ih može koristiti. Ali ljudi fotografiranje shvaćaju olako te ispucavaju stotine fotografija. Svi moraju proći analogni fotoaparat, jer teško je ispucavati stotine slika kada imaš film za tridesetak fotki. I onda shvatiš da ti svaka fotografija mora imati pripremu i da točno moraš znati što želiš. Jer ipak film je skup i razvijanje je skupo. Sjećam se da sam za svoj prvi fotoaparat morao prodati motor da bi ga mogao kupiti. Bio je to Nikon F5.
Danas je fotografija za vas posao ili dio života?
Dio života sigurno. Svugdje putujem sa fotoaparatom, pa i na motoru.
Fotografije sa snimanja Gumball utrke, desna fotografija snimljena pri brzini od oko 250 kilometara na sat.
