- Ovaj članak još nije preveden
Albumin
Autor: Goran Katić
Published on 04.01.2008. 05:35
Albumin(albuminski negativ, albuminski papir), bjelanjak jaja, omogućio je povezivanje fotoosjetljivih supstancija na prozirne podloge, kao što su staklo.
Abele Niepce de St. Victor je 1847.godine izumio postupak izrade albuminskih negativskih staklenih ploča. Postupak se sastojao u nanošenju na staklo sloja tučena (i ocijeđena) bjelanjka jaja u kojem jsu bile otopljene kalijev jodid i natrijev sulfat. Nakon sušenja taj tanki prozirni sloj senzibilizirao bi se u otopini srebrnog nitrata.
Snimanje albuminskim fotopločama nikada se nije jako razvilo, iako su ploče davale oštre negative pune tonova. Zbog niske osjetljivosti na svjetlo nisu ušle u širu upotrebu, osim za presnimavanje umjetnina, snimanje krajolika i arhitekture. Bile su pogodne i za kontaktno kopiranje i izradu stereodijapozitiva i dijapozitiva.
Albuminski postupak dobio je na važnosti kada ga je 1850.godine Louis-Desire Blanquard-Evrard primjenio u izradi fotografskog papira.
Albuminski papir u kombinaciji s kolodijevim negativom (otkriven u isto doba) postao je vrlo popularan pa se zadržao u upotrebi gotovo do kraja XIX.stoljeća, a negdje i duže.
Slaba osjetljivost albuminskog papira nije bila smetnja kao kod albuminskih negativa jer su se fotografija izrađivale kontaktnim kopiranjem, osvjetljavalo se sunčevim svjetlom, slika se razvijala (pojavljivala) u tijeku osvjetljavanja, koje je moglo trajati od nekoliko minuta do više sati ( zavisno od jačine sunčeva svjetla i gustoće negativa). Nakon osvjetljavanja i istodobnog razvijanja , fotografija se fiksirala, prala, sušila, itd.
Albuminski papiri izrađivani su nanošenjem tučena bjelanjka jaja u kojem je bio otopljen natrijev klorid (kuhinjska sol) na jednu stranu običnog pisaćeg papira. Nakon sušenja papir se senzibilizirao neposredno pred snimanje u otopini srebrnog nitrata.
Postupak s albuminskim papirom razlikovao se od dotadašnjeg s običnim slanim papirom po tome što se fotoosjetljivi sloj nalazio samo u tankom sloju albumina (bjelanjka) na površini papira, dok se u običnom slanom papiru fotoosjetljiva supstancija nalazi u cijeloj masi papira. Zbog tankog fotoosjetljivog sloja albuminske fotografije oštre i kontrastne , dok sa slanim papirom to nije moglo postići.
Albuminski je papir imao što još jednu osobinu koju bi i današnji fotografi rado koristili. U tijeku kopiranja na suncu papir je automatski regulirao količinu zacrnjena, pa su se tako dobivale fotografije sa širokim rasponom tonova, s velikim detaljima u crnim i svijetlim dijelovima u slici. Na sačuvanim albuminskim fotografijama primjećujemo sitne ravnomjerne pukotine – što je sloj albumina deblji, pukotine su dublje. Osim tih karakteristika, albuminske fotografije imaju sjajnu površinu. Zbog poboljšanja tona fotografije te produženja trajnosti, najčešće tonirale zlatnim kloridom, pa su od svog uobičajenog svijetlosmeđeg tona u postupku zlatnog toniranja dobivale tamniji smeđi ton.
Izvor:„Povijesne fotografske tehnike“ ,Državni Arhiv u Rijeci, Miljenko Smokvina
Vidi na netu: Albumin
Partneri
Usporedi.hr • Fotosvijet d.o.o. • Goran Katić photography
Zadnji komentari: