- Ovaj članak još nije preveden
Bijaše jednom u Veneciji...
Autor: Marina Ćosić
Published on 10.10.2007. 14:52
Tekst i fotografije: Marina Ćosić
S obzirom da je moje razgledavanje Venecije prošlo doslovno u trku, nisam baš prava osoba koja bi vam mogla reći što i gdje trebate vidjeti. Dat ću vam samo kratak pregled dana koji smo mi proveli u gradu na vodi. Naime, tamo sam provela samo jedan dan na orijentacijskoj trci.
Parkirali smo na ulazu u grad, kao i svi drugi, pa pinklec na rame i put pod noge. Svu opremu i hranu sa sobom pa pješači kroz pola grada. Do dvorane u kojoj smo bili smješteni došla sam gotovo mrtva, jer su svi ostali imali normalan tempo hodanja dok sam ja svako malo zastajkivala, fotkala i onda trčala za njima. Ujutro je grad bio prilično prazan. Nije bilo puno turista. Tu i tamo koja grupa Kineza ranoranilaca s vodičima koji su im pokazivali znamenitosti.
Mi smo se fino smjestili, prijavili za trku i čekali svoja startna vremena. Razmišljala sam o tome da prehodam kartu umjesto da je otrčim, no kad me ponio adrenalin nije bilo vremena za razmišljanje još i o fotiću. Nisam požalila. S kartom i kompasom u ruci, pretrčala sam pola grada (dobro možda ne baš pola, ipak sam u slabijoj kategoriji), i vidjela kutiće i dvorišta koja mnogi vjerojatno neće.
Trčala sam gledajući više u kartu nego oko sebe, pazeći da ne promašim neku ulicu koje su poput pravog labirinta. Dva koraka dalje, i već ste u pogrešnoj ulici – najvjerojatnije slijepoj –s jedne strane nema mosta i nađete se tik do kanala. Pa natrag istim putem. Obraćala sam pažnju jedino na prekrasne poglede s mostića – sa svakog mosta, gledali u jednu ili u drugu stranu, možete snimiti prekrasnu fotografiju. Sve je slično, a opet potpuno drukčije. Ne mogu vam opisati kakav je osjećaj gurati se kroz uske prolaze među gomilom turista (koji su se sad već probudili i ispuzali k'o gušteri) koji se smiju i gledaju vas s čuđenjem. Svako malo izletim na neki trg, dignem glavu tek toliko da vidim građevine, i nastavim dalje.
Preko Markova trga, kroz mnoštvo debelih golubova naviknutih na turiste i hranu koju im bacaju, koji ne obraćaju pažnju na nikoga tko nema hrane, i ne miču se dok prolazite.
Uskoro sam došla do cilja, sa svim kontrolama iza sebe, te se na brzinu spremila i krenula na «fotosession». Sad je već bilo malo lakše i opuštenije. Tu i tamo ljudi koji na tlu prodaju torbice Chanel, LV i slične, originalne, dakako! U svakom su trenutku spremni na bijeg ako dođe policija. Na ulicama razbacani štandovi s maskama, slikama i sličnim drangulijama, koje će kupiti vjerojatno samo susjedi Kinezi, jer su prilično skupe: dvadesetak eura za minijaturnu maskicu; hvala vam lijepo! Ulice pune, kafići prazni. Možda zato što je hladno, a možda zbog cijena.. Nisam provjeravala - sendviče i sokove sam ponijela iz Zagreba. Gondole... Ah... Cijene su im se u zadnjih nekoliko godina (od uvođenja eura) udvostručile, tako sam barem čula.
Rijetko tko se vozi, nije više kao što je bilo ili kao što možete vidjeti na filmovima. Opet Kinezi sa svojim mini do maxi fotoaparatima. Uglavnom sam na to obraćala pažnju. Stvarno čudan narod – bilo ih je od onih s fotićima veličine kutije šibica, do onih sa teleskopima oko vrata. Ja sam se tiho čudila i ponosno izvadila svog sirotana.
Kad smo se vraćali prošli smo kroz neku tržnicu. Da me ubijete ne znam ni gdje ni što. Bila je ... hmm… u najmanju ruku zanimljiva. Naravno, sve je iskomercijalizirano po principu 'samo da su turisti zadovoljni', ali zgodno za vidjeti. Mnogo štandova, u celofan upakirani bademi, orasi, suho voće, začini, hrpe začina – ali zbog cijena sam se oduprla iskušenju.
Puno drangulija, lijevanog željeza i hrane. Da vidite te izloge s kolačima, kruhom, kruhom u obliku kolača, pecivima, pa onda još kolača, još peciva... Miriše i preko stakla! Mmm... Da stanete pred izlog i slinite! Eto. Otprilike. Ja sam naravno opet zastajkivala, fotkala pa trčala za ekipom koja nije imala razumijevanja za moj hobi, no isplatilo se. Na kraju dana sam bila k'o pregažena vlakom. Fotke možda nisu kao što sam se nadala, ali kad nema sunca, nema ni svjetla. Pa eto. Ima što ima.
Što se vremena tiče – stvarno nas nije poslužilo – mutno, bljutavo, bez tračka sunca, kao pred kišu. I cijeli dan tako. Možda bi bilo ljepše otići na ljeto, ali vjerujem da je tada smrad koji svi spominju (ja ga baš i nisam osjetila) skupa s hordama turista nepodnošljiv.
Kako bilo da bilo, ja se na jesen vrlo vjerojatno opet vraćam – s novim fotićem, nadam se.
Zadnji komentari: