- Ovaj članak još nije preveden
Jugom Italije - Tri fotografa, tri motora, tri priče...
Autor: Goran Katić
Published on 10.10.2007. 14:51
24.studeni, 2006. Samobor, 5 stupnjeva iznad ništice, podne je! Nakon dva vrlo kratka dana planiranja puta, toplo odjeveni otpuštamo kvačila motocikala i krećemo putem juga. Cilj je Napulj, grad prljavštine, vespi, kriminala te neobuzdanih vozača!
Puni adrenalina, sve do Karlovca starom cestom svi gutaju prašinu za nama, sve do guste magle i surovog pljuska koji nas čeka pred Plitvicama! Katastrofa, stajanje svakih par kilometara, te brisanje vizira kaciga svim mogućim raspoloživim sredstvima sve dok se nismo dohvatili autoceste kojom smo uz puno manje problema spustili se do suncem obasjanog Splita.
Trajekt koji nas čeka kreće u 21 sat za Anconu preko našeg prekrasnog mora! Predajemo putovnice i kupujemo razmaženo skupe karte za 200 eura po osobi i zatvorsku sobicu s prebučnim wc-om!
Na brodu ni slova od nekog zabavnog društva a kamoli noćnih brodskih tuluma na kojima znamo napraviti vrhunske fotke, kojima smo se nadali. Ispijamo piće na šanku s konobarom jer drugog izbora nemamo! Odlazak u sobu namamio nam je san na oči nakon teškog puta. Uz tinejđersku zafrkanciju utonuli smo u san.
Cik zore nas je dočekao u Anconi, industrijskom gradu uz obalu Italije gdje smo pristali. Doručkujemo i uz pošalice sa graničnim policajcima na njihovom lošem engleskom izlazimo van i radimo prve fotografije na Talijanskom tlu. Krećemo putem Pescare prekrasnog gradića gdje ručamo i rukama objašnjavamo ugostitelju kako ne želimo njihov standardni ručak koji dijele na nekoliko tanjura svakih pola sata jer nemamo vremena za taj ritual!
Nakon čitavo dnevne vožnje po ugodnih 22 stupnja siječemo unutrašnjost Italije kroz Apenine gdje se temperatura spustila na 2 stupnja iznad ništice, pa nakon dvosatne vožnje zastajemo na Kavi u nekom seoskom Talijanskom kafiću gdje se toplije oblačimo te privlačimo poglede tamošnjih mještana, vjerojatno zbog rijetkih motorista u tom razdoblju.
Nakon toplog napitka i još dvosatne vožnje serpentinama i klizavim
cestama spuštamo se prema Napulju gdje se kratko vozimo autocestom kako bi
dobili na vremenu. Pri izlasku sa autoceste na naplatnoj stanici cestarine
shvaćamo da je Robert putem izgubio karticu bez koje ne možemo platiti
cestarinu, uz njega je odmah stajao i Goran , te ja iza njih dvojice pucam
od smijeha kako objašnjavaju službeniku da mu na neki drugi način naplati,
samo da nas pusti, ali nažalost to je nemoguće objasniti Talijanima kojima
je engleski jezik strani pojam!
Odlučili smo…Goran plača cestarinu, mi navijamo ručicu gasa i sva trojica
prolazimo za cijenu jednoga…možda je nepošteno, a možda samo paska dok ne
progovore engleski...
Predgrađe Napulja iznenadilo nas je kasnim gustim prometom te nesolidarnošću vozača prema strancima. Jureći predgrađem kako bi se stopili s njihovim ritualom vožnje borimo se pri svakom prestrojavanju da ostanemo na dva kotača jer je Napulj definitivno na prvom mjestu po žestokim vozačima kojeg bi ja usporedio sa vožnjom na divljim vodama!
Ulazak u grad plaćamo 60 centa i uskoro shvaćam da bi ga platio i više za
ono što vidim…
…predivan grad, prljav doduše al veoma zanimljiv, dok kružimo gradom i
tražimo hotel sa dobro čuvanim parkingom za naše ljubimce, srećemo gomilu
mladih ljudi koji ispijaju pića ispred kafića na ulici. Nekoliko pokušaja
traganja za slobodnim sobama nije nam pošlo za rukom. Naposljetku
pronalazimo hotel u blizini strogog centra sa čuvanom garažom za sitnih 25
eura po motociklu. Soba na 17. katu sa više od nekoliko zvjezdica jako nam
se svidjela. Nakon kraće borbe za kupaonicu sređeni smo za kasni izlazak.
Naručujemo taxi i za 15 eura koji nas do vrhunskog restorana na drugoj
strani grada. Već je tri sata iza ponoći, ulice su se razbistrile i sve je
više nekih čudaka koji shvaćaju da smo posljednji koji nešto traže. Zovemo
taksi! Po nas dolazi napušeni mohikanac koji traži 5 eura više nego onaj
koji nas je dovezao, sjedamo u razvaljeni Renault 19 (prva serija) i
katastrofa tek počinje, shvatili smo da naš vozač jedva gleda, mora da je
napušen i pod utjecajem alkohola! On kao da nije čuo za kočnicu, a crveno
svijetlo na semaforu samo je još jedan razlog za pritiskanje papučice gasa.
Vožnja po Napuljskim kamenom popločenim ulicama utjerala nam je starah u
kosti, kao da nas je netko ubacio u neki Talijansko-Francuski akcijski film
u kojemu smo sporedni glumci, baš oni koji pogibaju…strava, Grad je bio sva
sreća prazan, policija taj trenutak nije postojala, naš je taxista putem je
otkinuo dva retrovizora automobilima koji si bili parkirani na jednom uskom
zavoju, zadnji kraj automobila nam je poskakivao na svakoj većoj rupi u
zavoju! Ta vožnja mi je bila najdulja toga dana.
Sretno stigavši pred hotel obuzeti dojmom nevjerojatne vožnje ulazimo u sobu,te tamo ostajemo do podneva sljedećeg dana.
Jutarnji pogled sa 17. kata oduzima nam dah, uzimamo fotiće i kameru i bacamo se na posao. Grad predobro izgleda odavde, kroz uski prolaz između prozora i okvira izlazim tik do ruba zgrade kako bi što bolje ovjekovječio trenutak. Robert kad je shvatio da sam izašao na rub prozora zgražao se, ne znam jer se bojao za mene ili opremu koju sam imao oko vrata!!!
Na doručak smo zakasnili kao i obično, te Robert pregovara sa voditeljem restorana da napravi iznimku, te sve ponovo priredi za nas. Uz poduže pregovaranje dobivamo doručak i podmirujemo račun toga dana.
Subota je, Napulj je prepun ljudi, u kafićima se traži mjesto više! Vadimo fotiće i sve snimamo. Tamošnja vjenčanja odigravaju se baš u tom trenutku, preuzimamo inicijativu nad ovlaštenim fotografima, te radimo privatni performanse sa mladencima.Neka nauče neke stvari.
Najpopularniji kafić u Napulju „Antonio“ prepun je, naručujemo originalan Talijanski maciato te ga ispijamo u društvu koje se našlo pored nas na parkingu ispred kafića. Uz druženje na lošem engleskom završavamo s centrom i krećemo prema izlazu.
Vozeći se prema izlazu Robertu je ispala kaciga koju zbog izuzetno toplog dana nije stavio na glavu već je samo lagano zakvačio za sjedalo, ni to ne bi tako brzo saznao da neki Talijani nisu trubili za njime kako bi ga obavijestili za kacigu, te mu je sasvim drugi i ponijeli! Nevjerojatno da je u tom gradu netko tako nešto napravio s obzirom na kriminalne priče koji smo načuli o njemu. U tom kaosu izgubili smo gorana , pa smo se s njime našli na autocesti 30-ak kilometara od grada. Slijedeći cilj nam je mali veoma lijep gradić Benevento gdje dolazimo predvečer te se susrećemo s Goranovim prijateljem (kirurgom) Mariom, zbog kojeg smo zapravo i krenuli prema Italiji i iskoristili ugodno s korisnim.
Benevento je prekrasan gradić, već u pred Božićnom raspoloženju prepun trgovina i veoma srdačnih ljudi. Tu smo proveli čitavu večer, Mario nas je vodio u najprofinjeniji restoran u gradu, bili smo oduševljeni njihovim kulinarstvom. Šetnjom kroz također prepun grad uz ugodno druženje s nekolicinom engleza koje smo tamo upoznali završili smo i tu večer kao i glavni dio putovanja!
S obzirom da smo bili vrlo kratki s vremenom do polaska trajekta za Split dignuli smo se na autocestu kako bi što prije stigli u luku. Još jednom mala sobica, još jednom bučan wc, te još jedna samotna noć na brodu...
Zadnji komentari: